2008-12-03 00:00:00

Mogućnost pristupa obrazovanju

Organizacija EDEN (European Distance and E-learning Network) u Hrvatskoj je poznata među onima koji  se bave obrazovanjem na daljinu i e-obrazovanjem, a njezini stručni skupovi smatraju se događanjima kojima treba prisustvovati. Osim godišnje konferencije, EDEN svake dvije godine organizira i radionicu na kojoj se prezentiraju isključivo rezultati istraživanja u području obrazovanja na daljinu i e-obrazovanja.

Ovako osmišljenim radionicama, ali i izdavanjem stručnih časopisa i drugim aktivnostima, EDEN nastoji potaknuti stručnjake da svoja razmišljanja o tim specifičnim vrstama obrazovanja potvrde znanstveno-istraživačkim metodama. Posredno, primjenom široko priznatih metoda istraživanja, ova disciplina dobiva na važnosti.

Naziv  ovogodišnje EDENove radionice bio je „Istraživanje i promicanje pristupa obrazovanju i usavršavanju“, a održana je od 20. do 22. listopada u Parizu u zgradi UNESCO-a koji je bio i pokrovitelj. Radionicom je ujedno obilježena  60. godišnjica Opće deklaracije o ljudskim pravima (link na neslužbeni prijevod: http://www.ffzg.hr/hre-edc/Deklaracijaljp.pdf), kojom se pravo na obrazovanje prihvaća kao jedno od prava svakog čovjeka. Iako je Deklaracija obvezujuća za sve države članice Ujedinjenih Naroda, očigledno je da pojedinci i skupine širom svijeta teško ostvaruju ta prava.

Primjeri prezentirani na radionici ilustrirali su šaroliku situaciju u svijetu. U zemljama slabije razvijenog dijela svijeta pristup obrazovanju otežan je većim skupinama stanovništva i to zbog skupoće školovanja, slabo razvijene mreže škola, nedostatka nastavnog osoblja i drugih razloga uglavnom povezanih sa socio-ekonomskim pokazateljima u istim zemljama i potvrđenih prezentiranim rezultatima istraživanja.

S druge strane, visoko razvijene zemlje uglavnom su osigurale pristup obrazovanju većini svog stanovništva i mogu se baviti skupinama kojima je pristup obrazovanju dosad bio otežan. Pritom se misli na stanovništvo geografski izoliranih područja u kojima ponuda obrazovnih programa nije jednako bogata kao drugdje, zatim na osobe s poteškoćama u kretanju ili s drugim posebnim potrebama na koje ne mogu odgovoriti sve obrazovne ustanove, zatim na osobe koje zbog različitih životnih uvjeta ne mogu jednako aktivno sudjelovati u obrazovnom procesu (roditelji male djece, bolesnici u bolnicama, osobe na radu u inozemstvu…).

Štoviše, u bogatijim zemljama pažnja se može posvetiti i onim skupinama stanovništva koje žive nomadskim životom, a kojih u tim zemljama ima jako malo (npr. Romi) pa i zatvorenicima.

Posebnu polemiku izazvalo je pitanje zatvorenika, jer dok su se neki pitali zašto bi država trošila novce za obrazovanje onih koji su se ogriješili o zakon, drugi su zagovarali jednako pravo na obrazovanje ZA SVE i pozivali se na Deklaraciju (koja ističe da  se obrazovanjem postiže puni razvoj osobe, ali i razumijevanje i tolerancija među narodima). Naravno, na EDENovoj radionici se primarno pokušavalo sagledati kako na ova politička, ekonomska i filozofska pitanja mogu odgovoriti obrazovanje na daljinu i e-obrazovanje. Tako su se spominjali primjeri u kojima pojedini nastavnici uz pomoć računalne tehnologije mogu pružiti podršku svojim pojedinim polaznicima ili im omogućiti da pristupe resursima za obrazovanje.

U drugim su primjerima cijele ustanove uložile napor i sredstva da bi uz pomoć odabrane tehnologije i specifične organizacije vlastitog rada omogućili pristup dosad netipičnim polaznicima. Bili su izloženi i primjeri nacionalnih strategija primjene tehnologije za uključivanje manje privilegiranih skupina u obrazovanje (Kina). Ukratko, Internet se svugdje smatra medijem koji je u posljednjih 10ak ili više godina omogućio puno širi pristup pojedincima i skupinama kojima je dolazak u obrazovnu ustanovu bio nemoguć zbog troškova, udaljenosti i drugih fizičkih prepreka, nedostatka vremena ili drugih razloga. Slijedom toga, nedostatak pristupa Internetu danas se smatra jednom od prepreka za širi pristup obrazovanju.

Zanimljivo je da je samo mjesec dana nakon ove radionice i u Zagrebu održan seminar o sličnoj temi,  u organizaciji nevladine udruge Institut za razvoj obrazovanja. Zagrebački seminar bavio se samo pitanjima pristupa visokom obrazovanju. Prisutni na seminaru mogli su se informirati o tome kako širi pristup visokom obrazovanju podupiru država, ustanove visokog obrazovanja i ostali čimbenici. Državne mjere uključuju dodjelu stipendija, smještaj u studentskim domovima, subvencioniranje studentske prehrane, izravan upis djece branitelja i dr. Visokoškolske ustanove imaju na raspolaganju jednu od najvažnijih mjera, a to je da same određuju visinu školarine koja ima veliki utjecaj na mogućnost studenta da se upiše na određenu ustanovu.

Mjera koju još nedovoljno koriste je i potpuno oslobađanje od plaćanja školarine za studente iz slabije zastupljenih skupina, no na seminaru je bio spomenut barem jedan svijetli primjer takvog postupka. Srednjoškolskom sustavu na raspolaganju je čitav niz mjera koje bi omogućile da svi učenici steknu jednaku šansu za upis, od ujednačavanja kvalitete nastave u svim školama do intervencija u program. Spomenute su također studentske udruge, nezavisne agencije, nevladine udruge i druge organizacije koje svojim aktivnostima mogu doprinijeti boljem informiranju o mogućnostima obrazovanja, promocijom visokog obrazovanja i pružanjem različitih oblika podrške studentima.

U odnosu na skup u Parizu, u Zagrebu se puno više razgovaralo o financijskoj pomoći studentima iz podzastupljenih skupina, dok obrazovanje na daljinu i e-obrazovanje gotovo da nije ni spomenuto kao jedan od kanala ili načina izvođenja obrazovanja koji bi mogli obrazovne programe učiniti šire dostupnima.  Zanimljivo je da su oba skupa isticala nužnost kontinuiranog prikupljanja preciznih podataka o studentskoj populaciji i drugih istraživanja jer se jedino na temelju takvih podataka može steći uvid u potrebe studenata.


Javni web CARNeta